Anamaria Blažić, dipl.psiholog, psihoterapeut

SAMO ZA RODITELJE – ADOLESCENATA

Nitko nije nikada rekao da je roditeljstvo jednostavna uloga. Roditeljstvo je zahtjevno, a ponekad i iscrpljujuće (psihički i fizički) i nije uvijek uključena nagrada nakon dobro obavljenog posla, ali zato može biti prekrasno, ispunjujuće i najbolja stvar koja vam se može dogoditi na ovome svijetu.

Ponekad uznemireni roditelji dovode  svog adolescenta s primarnom idejom da ga psihoterapeut nekako „popravi, ispravi, dovede redu, urazumi…“  i  možda su ipak zaglavili i ne znaju kako dalje jer najčešće ponavljaju iste stvari (iste rečenice, identične kazne i sl.). „Uzeli smo mu mobitel, računalo, ne smije izlaziti mjesec  dana, a klipan i dalje ne uči i bezobrazan je prema nama roditeljima, koji se stalno žrtvujemo za njega.  Na nas, kad smo bili mali nitko nije obraćao pažnju i nismo imali ništa, a bili smo pristojni i dobri.“ S druge strane, najčešće riječi prosječnog adolescenta koji se nalazi usred krize s roditeljima jesu: “Kad bi me barem ovi starci pustili na miru. Mene nitko ne razumije, najmanje moji roditelji.“

I onda je moguće da roditelji počnu razmišljati na način da vlastito dijete, na neki način, počinju doživljavati kao neprijatelja s kojim se moraju svakodnevno boriti. I riječi koje se koriste u takvom odnosu imaju prizvuk „ratne“ terminologije –bitka, pregovori, ucjene, kažnjavanje, otpori, pobjede, porazi, predaja…To su riječi koje koriste i adolescenti  i njihovi roditelji. U obiteljima, izgleda da ponekad postoje periodi u kojima se vodi žestoka «borba» za neka prava. Ratove najčešće započinju mladi koji žele nešto, a što roditelji misle da nije u redu. Onda se upotrebljavaju sva raspoloživa sredstva kako bi se došlo do cilja. Metode koje su roditelji do tada u odgoju primjenjivali vraćaju im se kao bumerang. U svakom slučaju, dvije se generacije sve više međusobno udaljavaju, a komunikacijska praznina postaje sve veća.

Roditelji onda mogu reći da uopće ne razumiju vlastito dijete. Najvjerojatnije bi dijete moglo izreći identičnu rečenicu. I tako nitko nikoga ne razumije. Psihoterapeut tada ima ulogu treće strane koja traži nove mogućnosti. Poznata obiteljska terapeutkinja Virginia Satir rekla je da je ona u svom poslu poput detektiva koji traži riješenja koja obitelj zbog situacije ili krize u kojoj se nalazi, ne može pronaći. Dakle, psihoterapija može pomoći obiteljima da pronađu ponovno ili otkriju novu ravnotežu u kojoj će se svi osjećati bolje.

Da li je to jedini scenarij između roditelja i adolescenta? Naravno da nije.

Mnogi roditelji imaju skladan odnos sa svojom djecom koja prelaze iz perioda djetinjstva u odraslo doba. Odgovornost je roditelja da pruže kontekst za razgovor, ne samo kada je neka kriza već i u svakodnevnim situacijama. Na taj način dijete uči kako ravnopravno komunicirati s odraslim osobama, a roditelji uče prihvatiti mišljenje djeteta iako u potpunosti nije u skladu s njihovim.

Jedan od mnogih razloga promijenjenom odnosu između djece i njihovih roditelja poznata je činjenica – svi se mijenjamo – i to svaki dan više puta. Uzimajući u obzir tu činjenicu moguće je onda promijeniti način na koji razmišljamo, i onda promijeniti ono što smo dosada mislili da je jedini način koji nam preostaje. Povećavanje broja izbora roditeljima i djeci je u svakom slučaju pozitivna promjena. Ono što ne djeluje, a što roditelji bezuspješno ponavljaju („Sto puta sam joj rekla da pospremi svoju sobu i da ne ostavlja stvari okolo.“) mogu zamijeniti s novim idejama, npr. razmisliti i tome što djeca rade dobro, u čemu su uspješni i od tuda krenuti dalje. Nitko, bez obzira da li ima godina između 12 i 17 ili između 17 i 77 ne voli kad ga kritiziraju i ističu samo nedostatke. Ili da ga promatraju samo kroz jednu prizmu, npr. samo kroz uspješnost na radnom mjestu. Svi smo mi puno više od toga – imamo svoje resurse, dobre strane, ali i vlastita ograničenja i nedostatke i loše navike. Na što ćemo kao roditelji staviti naglasak, stvar je našeg izbora jer smo mi odgovorni za kreiranje pozitivne i motivirajuće atmosfere u našim obiteljima.  Poruke koje šaljemo – verbalne, neverbalne, emocionalni obrasci, načini suočavanja sa stresom, riješavanje konflikata i problema – utječu na obrasce koje će stvoriti naša djeca.

Još  je jedna zabluda roditelja u tome što misle da dovoljno razgovaraju sa djecom. Uvjereni su  da svakodnevna predavanja o važnosti učenja i školovanja, pristojnog i primjerenog ponašanja imaju nekog efekta na razmišljanje i  ponašanje adolescenata. Forma predavanja  je većinom monološka, prema tome, ne uključuje sugovornika. Često roditelji kažu da imaju osjećaj „kao da govore zidu ili sl.“ što ih naravno još više frustrira, alinisam sigurna što bi se dogodilo kada bi dali priliku svom potomku da kaže što stvarno misli. Iznenadili bi se i najvjerojatnije bi se taj odnos promijenio.

Osim što je adolescencija kao faza razvoja pojedinca prilično buran i nestabilan period (tjelesne promjene, hormoni) dodatni izazov za roditelje je i kako poticati dijete da postane samostalno i odgovorno biće koje će se prije ili kasnije morati snalaziti u ovom svijetu. Ciljevi koje želimo postići su za većinu roditelja slični – želimo da naše dijete ima sigurnost u sebe i povjerenje u vlastite sposobnosti. Želimo da naša djeca imaju snove koje nastoje ostvariti (naglasak je na svoje, ne naše snove). Isto tako, većina roditelja želi da im djeca budu sretna i zadovoljna iako znamo da život ima podjednako i pozitivnih i negativnih trenutaka.

Sigurno je da adolescenti većinom žele, umjesto slušanja savjeta iz roditeljske ropotarnice iskustava, sami pronaći riješenja ili se češće konzultirati sa svojim vršnjacima umjesto s nama roditeljima. Možemo im i u tome pomoći, ali ne s rečenicom „Lijepo sam ti to ranije govorila, ali nisi slušala.“ već možda podijeliti vlastita iskustva učenja.  Ono što ponekad roditelji zaboravljaju je da su i oni nekad bili mladi, drugačiji od svih i ponekad buntovni i neposlušni, ali da su pronašli svoj poseban put odrastanja i sazrijevanja.